Od začetaka, prve manufakture iz 1764.g. koja je prerasla u Pogonsku zgradu Riječke tvornice konopa, preko procvata industrije sredinom 19.st. i pravog booma u izgradnji industrijskih kompleksa na prijelazu u 20.st, sve do sredine 20.stoljeća Rijeka je prepoznata kao grad industrijske baštine. Nekadašnji veliki industrijski pogoni smješteni su diljem grada, a naročito na području Mlake te oko Industrijske ulice. Ekonomski devastirana industrija Rijeke ostavila je u nasljeđe značajna arhitektonska djela s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća, koja tek u posljednje vrijeme postaju vidljiva kao neiskorišteni kulturni resurs Rijeke.
Palača Šećerane Pojava Rafinerije šećera u riječkom urbanom krajoliku ima važnost početne točke iz koje je 1750 g. krenuo golemi val industrijalizacije što je presudno obilježilo cjelokupnu sudbinu i izgled grada Rijeke. Najprije je promijenio lice Mlake, gdje je Šećerana otvorila svoj prvi proizvodni kompleks, a širenje je dovelo do izgradnje još jednog tvorničkog kompleksa, onoga na Brajdi, poznatoga kao kompleks Benčić.
Upravna zgrada sagrađena je 1752. godine kao središnji objekt velikog kompleksa u vlasništvu Tršćansko-riječke privilegirane kompanije te je nakon požara 1785. obnovljena i raskošno opremljena štukaturama i zidnim slikama. Ova izuzetna zgrada sa svojim freskama i povijesnim značenjem na najbolji način pripovijeda priču o fazama skokovitog razvoja Rijeke u doba industrijske revolucije kada je Rijeka bila jedna od najbitnijih luka na Mediteranu.
Nakon Drugog svjetskog rata pa sve do kraja 20. stoljeća zgradom bivše tvornice šećera i duhana koristila se Tvornica motora Rikard Benčić, po čijem je nazivu cijeli kompleks ostao poznat u popularnoj kulturi.
Ulica Milutina Barača (ex Industrijska ulica)
Samostojeći željeznički nadvožnjak napravljen je tridesetih godina prošlog stoljeća u riječkom brodogradilištu »Cantieri navali del Carnaro« (danas „3. maj“) i predstavljao je dostignuće na koje je izvođač bio s pravom ponosan.
Riječki svjetionik visok četrdeset metara postavljen je 1884. godine na vrh riječkog lukobrana, ali se 1878. radi slijeganja srušio u more pa je svjetionik preseljen na početak Baračeve ulice. 1933. godine i treći je put pomaknut te ovaj put podignut na trokatnu svjetioničarsku zgradu i ojačan armiranim betonom. Danas više nema funkciju u pomorstvu.
Nekadašnji hotel „Emigranti“ izgrađen je 1908. godine, a budući je Rijeka bila važna iseljenička luka iz koje se početkom 20. stoljeća u novi svijet iselilo više od 300.000 ljudi iz srednje Europe, za potrebe njihova smještaja izgrađen je trokatni hotel, koji je primao približno dvije tisuće ljudi i za to doba bio veoma luksuzan.
Ljuštionica riže koja je bila najveća ljuštionica riže u Habsburškoj monarhiji i jedan od najvećih pogona te vrste u svijetu i Tvornica štirke prestale su raditi poslije Prvoga svjetskoga rata. Godine 1936. njihov teren i objekte kupuje susjedna Rafinerija nafte. Uz Rafineriju na Mlaki vezan je početak suvremene naftne industrije Mađarske i poslije Italije. Mlaka je tako prvi industrijski objekt tvrtke Agip. Rafinerija nafte u Rijeci započela je s radom 1883., kao najveći pogon za preradu nafte na cijelom europskom kontinentu. Milutin Barač bio je prvi direktor Rafinerije nafte i po njemu danas ulica nosi njegovo ime.
Zgrada svlačionice za radnike kao i zgrade nazvane »kubusima«, na samom početku rada Rafinerije služile su za tehnološke svrhe.
Vagonska okretnica (željeznička remiza) i velika ložionica s okretnicom lokomotiva najveća je te vrste na Balkanu i jedna od najzanimljivijih građevina ne samo riječke željezničke baštine već i riječkoga urbanizma. Ta prizemna građevina u obliku polukružnog prstena s 22 kolosijeka za garažiranje lokomotiva izgrađena je neposredno prije Prvoga svjetskog rata.
Tvornica Torpedo, sastoji se od sačuvanih arhitektonskih prostorija poput Vile Whitehead kao najreprezentativnijeg dijela upravne zgrade tvornice, zatim kompleksa hala s pogonima, skladišta armiranobetonskih konstrukcija te lansirne rampe. Od 1874. na istome mjestu počinje djelovati prva tvornica torpeda u svijetu. Prvi torpedo napravljen je 1866. godine.
Brodogradilište 3. maj počelo je raditi još u drugoj polovici 19. stoljeća. Izgradnja je dovršena u svibnju 1906. godine. U sljedećem desetljeću brodogradilište bilježitehnološki napredak i znatno prostorno proširenje, čime je bio povećan radni kapacitet. Nove radionice, električnu centralu, skladišta i objekte za administraciju u stilskom izričaju secesije i historicizma 1911. grade Mađari. Kao i u drugim brodogradilištimauvjeti rada bili su vrlo loši, a brodogradilište Danubius bilo je poznato i kao kantjer smrti ili grobnica radnika. Nakon Prvoga svjetskog rata i prodajom dionica, brodogradilište je preimenovano u Cantieri navali del Quarnero. U ovom je razdoblju
nametnuta jaka konkurencija talijanskih brodogradilišta. Tek nakon oslobođenja Rijeke i malo poslije, 1948., može se govoriti o Brodogradilištu 3. maj, kakvo i danas poznajemo.
Riječka luka
Car Karlo VI. je poveljom iz 1719. godine, Rijeci i Trstu dodijelio status slobodnih luka. Tim povlasticama riječka je luka postala otvoreno tržište za strance, koji se od tada slobodno nastanjuju i djeluju u gradu, a u luci slobodno trguju brodovi svih zastava. Grade se prva javna skladišta, lazaret, uređuje se luka u ušću Rječine i dovršava prvaprometnica – Karolinška cesta koja je povezala grad i luku s njezinim prirodnim zaleđem.
Godine 1872. počinje izgradnja moderne luke prema osnovnoj zamisli poznatog francuskog hidrotehnika i graditelja marseilleske luke, Hilariona Paskala. Istodobno se grade i dvije željezničke pruge Rijeka – Karlovac od Pivke do Rijeke, čime je ostvaren željeznički spoj luke sa slovenskim zaleđem, te dalje do austrijskih i čeških pokrajina. Time su stvoreni potrebni preduvjeti za razvoj riječke luke u luku europskog značenja,
koja je preuzela ulogu glavne luke Ugarske..
Riječka je luka bila polaznom lukom mnogobrojnima koji su išli za boljim životom. Tako je 1903. godine britansko parobrodarsko društvo Cunard line uvelo izravnu liniju Rijeka – New York s flotom od jedanaest brodova (Slavonia, Caronia, Pannona, Ultonia, Carpatia, Carmania, Saxsonia, Ivernia, Caconia, Franconia, Laconia).
Taj uspon grada i luke zaustavlja Prvi svjetski rat. Neriješen spor oko granice i teritorijalne pripadnosti Rijeke, razriješen je Rimskim sporazumom 1924. godine. Granična crta podijelila je riječku luku između novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata, Slovenaca, (od 1929. godine Kraljevine Jugoslavije) i Kraljevine Italije. Luka jepodijeljena tako da je Kraljevina Italija dobila suvremenu, dobro opremljenu, ali bez zaleđa neupotrebljivu luku, a Kraljevina Jugoslavija prostorno skromniju bivšu luku Baross bez suvremenih skladišta, te Deltu s prostranim stovarištem za drvo. Unatoč mnogobrojnim mjerama talijanske vlade, promet riječke luke bio je u stalnom padu.
1947. godine, Rijeka, koja je do tada bila pod Vojnom upravom, pripala je Jugoslaviji, te sa Sušakom postaje jedinstven grad sa jedinstvenim lučkim bazenom. Postaje najvažnija luka bivše države i danas, Hrvatske.
